Vremeplov – DKW F102
Karijeru je počeo kao DKW, a završio je kao Audi
Životni putevi njemačkih automobilskih imena toliko su isprepleteni da bi se neki kultni modeli teško mogli smjestiti pod okrilje nekog drugog brenda, iako na sebi imaju značku koja jasno upućuje kome pripada. Sa DKW F102 priča je još zanimljivija jer je, zapravo, u pitanju posljednji DKW, prvi Audi, sa imenom Auto Union, četiri prstena u logotipu, ali u vlasništvu Daimler-Benza...
Priča o Audiju počinje u složenom kontekstu nakon Drugog svjetskog rata, kada je kompanija Auto Union, u čijem su sastavu bili brendovi Audi, DKW, Horch i Wanderer, pokušavala pronaći svoj put u obnovljenoj Njemačkoj.
Novi početak zahtijevao je hrabre odluke i tehnološke inovacije, a ključni moment desio se sredinom šezdesetih godina s modelom DKW F 102. Zvanično je javnosti predstavljen u septembru 1963. godine kao nasljednik Auto Uniona 1000, ranije DKW-a 3=6, koji je u avgustu 1963. godine prestao da se proizvodi. No, ostatak ove priče ide u vrijeme prije nego što je F102 zvanično skrojen.
Zamišljen je kao moderan automobil tog vremena, prostran, udoban, sa novim tehnološkim rješenjima i, na kraju, pristupačan širim narodnim masama. Zapravo, ideja je bila: stvoriti automobil koji zadržava DKW identitet, ali modernizuje ga dovoljno da može konkurisati Opelu Rekordu, Fordu Taunusu i BMW-u seriji 1500/1800. Da bi tadašnji vlasnik Daimler-Benz uspio u ovoj nakani, u Ingolštat je poslan Rolf A. Engel u ulozi glavnog inženjera na razvoju novog modela.
Sa njim u paketu puta se latio i Siegfried A. Schick, kojem je povjerena dopadljivost i oblik prostranog sedana. Dvojac je trebalo da spoji tehničku tradiciju DKW-a sa modernim vizuelnim i ergonomskim rješenjima jer je tržište srednje klase u Njemačkoj stremilo upravo ovim vrijednostima, a do tada aktuelna gama sve se više udaljavala od onoga što je traženo.
.webp)
Rezultat predanog rada bio je 4,2 metra dug automobil sa prostranom kabinom i obiljem „već viđenihˮ detalja na sebi poput armaturne ploče kakva se susretala na „Bubiˮ, okruglih instrumenata karakterističnih za Porsche i ručice mjenjača na stubu volana.
Izvana je odisao skladom, hromiranim odbojnicima sa vertikalnim dodacima, što je bilo tipično za „američke snagatoreˮ (American Muscle Cars), okruglim svjetlima i otvorom za gorivo na stražnjoj strani vozila ispod stopki.
Raspolagao je dvojim vratima, velikim poklopcem prostranog prtljažnika i velikim poklopcem motora. Međutim, ono što se nalazilo ispod tog velikog poklopca daleko je od onoga što bi se moglo pretpostaviti da jeste i predstavlja priču za sebe...
Kada je „proizvodˮ vizuelno i tehnički već uveliko prevalio put razvoja, javlja se problem na koji skoro pa niko nije računao. Razlog loše reputacije DKW-a bili su dvotaktni motori, a prilikom planiranja F102-ce nije bilo posebnog plana za razvoj novih rješenja motorizacije. Stoga je zadržan dvotaktni motor od tri cilindra koji je bio u stanju proizvesti osnovnih 60 KS (kasnije 72 KS), a preko četverostepenog ručnog mjenjača one su se prenosile na prednje točkove.
Trošio je mnogo goriva, trošio je mnogo ulja, a do stotke je ubrzavao... cijelu vječnost. Dakle, potpuno je zadržana DKW tradicija koja je, kasnije će se ispostaviti, sa sobom povukla i tradiciju loše reputacije pa je F102, moglo bi se reći, još prije početka prodaje osuđen na propast zato što su kupci uveliko „bježaliˮ od dvotaktnih motora te bi kupovina ovog vrlo atraktivnog modela bila previše riskantan potez.
Dvotaktni motor DKW-a za pogon je koristio mješavinu benzina i ulja (današnji dvotaktol), trošio je mnogo ulja za podmazivanje, a sam sistem automatskog podmazivanja bio je prilično nepouzdan, zbog čega su se često javljali kvarovi, iako je ovaj motor slovio za motor koji je lako i prilično jeftino održavati.
Da nije riskantan potez, vjerovalo je svega 52.000 kupaca, koliko je i primjeraka proizvedeno do marta 1966. godine. Interes za ovaj model bio je daleko ispod očekivanja. Kako priča nije išla onako kako su vlasnici očekivali, Daimler-Benz donosi odluku da proda prava na Auto Union (sva četiri brenda unutar udružene grupe), a kao potencijalni kupac pojavio se Volkswagen.
„Transferˮ je realizovan već godinu nakon što je predstavljen F 102, a novi vlasnik ga uopšte nije doživio kao totalni promašaj, već kao odličnu osnovu za razvoj nove marke i potpuno nove priče. Dio kupoprodajnog ugovora bila je podrška Daimler-Benza Volkswagenu na tehnološkim rješenjima, što su iz Volfsburga objeručke prihvatili i odlično iskoristili te priliku pretvoriti u novu prekretnicu.
Naime, ova promjena vlasništva omogućila je bolju iskoristivost proizvodnih kapaciteta DKW pogona, pa je između 1965. i 1969. godine u Ingolštatu sastavljeno gotovo 348.000 jedinica modela Volkswagen 1200/1300.
.webp)
Nakon što je Volkswagen preuzeo Auto Union 1964. godine, odlučeno je da se marka DKW povuče zbog negativne percepcije povezane s dvotaktnim motorima. Kao rezultat, DKW F 102 je preimenovan u Audi F 103, označavajući povratak marke Audi na tržište, a ona stavka ugovora o podršci rezultirala je time da se u Ingolštat pošalje inženjer Ludwig Kraus, gdje je postao glavni razvojni inženjer.
On je omogućio serijsku proizvodnju novog motora u Auto Unionu, čime je postavljen temelj za prvi automobil iz Ingolštata s četverotaktnim motorom. Ovaj „novi Audiˮ predstavljen je 1965. godine, 25 godina nakon što je posljednji Audi 920 napustio proizvodnu liniju u Cvikauu, i 55 godina nakon što je prvi Audi Type A isporučen kupcima. Tako model F103 označava početak nove ere za Auto Union GmbH.
Iako su prethodni modeli, poput DKW-a F 102, bili modernog dizajna, njihova tehnologija nije bila u skladu s potrebama tržišta, pa je F 102 bio posljednji model marke DKW i predstavljao je kraj dvotaktne ere, uvod u četverotaktne motore i prvi automobil koji je ponio ime Audi.
Jugoslovenski Švabo
Njemačka industrija u poslijeratnim godinama bila je uzor cijelom svijetu i sve što je dolazilo iz Njemačke imalo je pečat kvaliteta i pouzdanosti. Uprkos brojnim problemima i lošoj reputaciji, ni DKW F 102 nije drugačije prihvaćen u bivšoj nam Jugi, a bio je rijedak primjerak na našim cestama.
Uvožen je kroz IMV Novo Mesto, vozili su ga uglavnom poslovni ljudi, najčešće se nalazio u rukama oficira, menadžera i diplomata – nije bio automobil mase, već statusni simbol. Njegova jednostavna mehanika i prednji pogon omogućavali su relativno pouzdanu vožnju i prilagodbu lokalnim cestama, što je dodatno učvrstilo njegov status među ljubiteljima automobila.
Otkud četiri prstena?
Audi, danas sinonim za luksuz i inovaciju, ima bogatu historiju koja seže unazad gotovo stoljeće. Njegovi korijeni leže u četiri njemačke automobilske marke: Audi, DKW, Horch i Wanderer. Ove su se kompanije 29. juna 1932. godine udružile u Auto Union AG, stvarajući drugog po veličini njemačkog proizvođača automobila tog vremena. Četiri međusobno povezana prstena postala su simbol ove unije, a kasnije i zaštitni znak današnjeg Audi AG-a. Međutim, Drugi svjetski rat donio je velike izazove.
Nakon rata sovjetske okupacione vlasti su nacionalizirale i demontirale proizvodne pogone Auto Union AG-a u Istočnoj Njemačkoj, što je za rezultat imalo brisanje kompanije iz trgovinskog registra u Kemnicu 1948. godine. Sljedeće godine, tačnije 3. septembra 1949, u Ingolštatu je osnovana nova firma Auto Union GmbH, s ciljem nastavka tradicije četiri prstena. Ova firma se smatra prethodnicom današnjeg Audi AG-a, a zvanični logo imao je raspored četiri prstena, kakav danas poznajemo.